Pojam infekcije mokraćnog sistema označava invaziju mikroorganizama u tkiva mokraćnog sistema. Uzročnici urinoinfekcije su prvenstveno crijevne bakterije. Escherichia coli uzrokuje od 60-90% nekompliciranih infekcija mokraćnog sistema. Izvor uzročnika je vlastita crijevna flora. Urinarne infekcije najčešće su uzrokovane tzv. „uropatogenim“ serogrupama Escherichia coli (UPEC), određenih virulentnih svojstava.

Pojam infekcije mokraćnog sistema označava invaziju mikroorganizama u tkiva mokraćnog sistema. U velikoj većini to su bakterijske infekcije tako da se pojam uroinfekcije u praksi odnosi na sva ona stanja kod kojih se nađe značajan broj bakterija u mokraći. Urinarne infekcije javljaju se u oba spola u svim dobnim skupinama. U dječijoj dobi nalaze se po učestalosti odmah nakon upala dišnih puteva. Učestalost ovisi o dobi i spolu djeteta. U novorođenačkoj dobi često su udružene s nekom od anomalija mokraćnog sistema. Učestalost infekcija u prva tri mjeseca je mnogo češća u dječaka, a nakon toga se češće javlja kod djevojčica. Kratka uretra žene omogućuje infekciju urinarnog sistema tri puta češće nego kod muškaraca. Infekciji pogoduju i anatomske malformacije (npr. dvostruki ureter), postojanje opstrukcije (kamenci), vezikouretralni refluks (vraćanje mokraće iz mokraćnog mjehura u gornje dijelove mokraćnog sistema), šećerna bolest itd. Kada se uroinfekcija javi u normalnom mokraćnom sistemu, naziva se primarnom (nekompliciranom), dok se ona u mokraćnom sistemu s anatomskom abnormalnosti označava sekundarnom (kompliciranom). Klinički, uroinfekcija može teči sa simptomima ili bez simptoma.

Asimptomatska uroinfekcija znači prisutnost značajne bakteriurije bez simptoma upale mokraćnog sistema. Simptomatska uroinfekcija može zahvatiti svaki dio mokraćnog sistema. Kada zahvati bubreg i njegov kanalni sistem govori se o pijelonefritisu. Infekcije mokraćnog mjehura i uretre nazivaju se cistitis i uretritis (cistouretritis). Kod djece, pogotovo mlade, postoji sklonost da se infekcija brzo proširi na cijeli mokraćni sistem bez obzira na to u kojem je dijelu počela. Djeca s riziko faktorima za nastanak urinoinfekcije, ali i oni s posve normalnim mokraćnim sistemom mogu imati ponavljane urinoinfekcije. Takva ponovljena uroinfekcija može predstavljati relaps ili reinfekciju.

Relaps je upala uzrokovana istim mikroorganizmom koji je dokazan prije početka liječenja zadnje upale, a u periodu od dvije sedmice nakon liječenja urinokulturom nije bio dokazan porast bakterija. Kod manje grupe pacijenata relaps je posljedica tihe (subkliničke) upale bubrega (pyelonephritis). Vjeruje se kako relaps može biti posljedica umnožavanja iste bakterije u vagini ili području oko mokraćne cijevi i anusa. Te se ponavljane upale događaju zbog “uspona” i ponovnog umnožavanja istih mikroorganizama u mokraćnom sistemu. Ovim mehanizmom upala ponovno nastaje dvije sedmice nakon prestanka antibiotske terapije za prethodnu infekciju. “Tiha” upala bubrega u početku može davati simptome upale donjeg dijela mokraćnog sistema te izgledati kao upala mjehura ili mokraćne cijevi. Budući da početna doza antibiotika ne izliječi upalu bubrega, simptomatski relaps nastaje kratko nakon prestanka njihova uzimanja. Pravilnim i dovoljno dugim liječenjem antibioticima infekcija se može izliječiti.

Reinfekcija je nova epizoda razmnožavanja mikroorganizama i nastanka upale uzrokovana mikroorganizmom različitim od prijašnje upale (npr. upala uzrokovana sa Klebsiella spec. nakon upale uzrokovane s Escherichia coli). Reinfekcija može biti uzrokovana istim mikroorganizmom kao prošla upala i u tom slučaju relaps i reinfekciju razlikujemo po tome što je reinfekcija odvojena od prethodne upale periodom bez simptoma od najmanje mjesec dana nakon prestanka uzimanja antibiotika i uredne urinokulture. Razlika između relapsa i reinfekcije je važna jer se kod svake primjenjuje drugačije liječenje. Relapsna infekcija povezana je s opsežnijim dijagnostičkim postupkom, dužom terapijom te u nekim slučajevima hirurškim zahvatom. Smatra se kako je većina ponovnih upala posljedica reinfekcije.

Uzročnik – „uropatogena“ Escherichia coli

Uzročnici urinoinfekcije su prvenstveno crijevne bakterije. Escherichia coli uzrokuje od 60-90% nekompliciranih infekcija mokraćnog sistema. Izvor uzročnika je vlastita crijevna flora. Urinarne infekcije najčešće su uzrokovane tzv. „uropatogenim“ serogrupama Escherichia coli (UPEC), određenih virulentnih svojstava. Uropatogena Escherichia coli se razlikuje od ostalih prisutnošću posebnih izraslina na površini (pila), koje se specificno vežu za epitelne ćelije mokraćnih puteva. Time je onemogućeno njihovo mehaničko odstranjivanje strujom mokraće. To objašnjava zašto su neka djeca, čak i kada nemaju anomaliju mokraćnog sistema sklonija uroinfekciji, naročito pijelonefritisu. Infekcija uzrokovana uropatogenim ešerihijama koli je obično teža, duže traje, češće se ponavlja i zahtijeva duže antimikrobno liječenje. Tako su od ukupno 150 serotipova Ešerihije koli uropatogeni samo neki (01, 02, 04, 06, 07, 025, 075, 0150), od kojih opet samo neki uzrokuju infekciju bubrežnog parenhima.

Klinička slika

Klinički simptomi uroinfekcije ovise o mjestu infekcije, uzročniku infekcije, starosti osobe, prisutnosti anomlija mokraćnog sistema i broju predhodnih infekcija. Kada je mjesto infekcije donji dio mokraćnog sistema, tipični simptom je disurija. Tjelesna temperatura obično nije povišena. Nasuprot tome, upala gornjeg dijela mokraćnog sistema i bubrežnog parenhima manifestira se naglim porastom tjelesne temperature uz treskavicu i osjećaj opće bolesti. Često postoji i bol u lumbalnom predjelu. Simptomi su osobito izraženi kod infekcije Ešerihijom koli, dok infekcije ostalim bakterijama daju znatno manje simptoma. Vrijedi pravilo da su simptomi uroinfekcije to manje tipični što je dijete mlađe.

Dijagnostika

Pri sumnji na mokraćnu infekciju potrebno je dokazati uzročnike direktno u uzrocima mokraće. Kod odraslih i starije djece, koja kontroliraju mokrenje, najbolje je uzeti prvu jutarnju mokraću. Da bi se izbjegla kontaminacija urina prilikom prirodnog pražnjenja, potrebno je blagim sapunom i vodom oprati vanjske spolne organe. Prvi mlaz urina treba pustiti kako bi se njome otplavili mikroorganizmi koji žive u prednjem dijelu mokraćne cijevi, a potom u sterilnu posudu uzeti uzorak. Za sakupljanje urina kod male djece koriste se pedijatrijske vrećice koje se stavljaju odmah nakon pranja genitalija i odstranjuju odmah nakon dobijanja urina. Ako se urin ne pojavi u roku od 45 minuta stavlja se nova vrećica nakon ponovnog pranja genitalija. Urin za urinokulturu trebao bi se uputiti u mikrobiološki laboratorij odmah nakon uzimanja, no ako to nije moguće, uzorak se može držati na temperaturi od 4 ºC najduže 24 sata od uzimanja. Da bi se utvrdilo prisustvo uzročnika bolesti, urin se pregleda biohemijski i mikrobiološki. Mikroskopskim pregledom se traže znaci upalne reakcije, što uključuje: leukocite, eritrocite i bakterije. U cilju izolacije bakterija, urin se zasijava na hranljive podloge, tj. radi se urinokultura. Normalno urin ne sadrži bakterije (on je sterilan). Ukoliko na podlozi porastu bakterije, urinokultura je pozitivna. Pozitivnom urinu određuje se broj bakterija po ml urina, vrsta izolata, te se određuje osjetljivost tj.rezistencija na određene grupe antibiotika.

Prof.dr. Mirsada Hukić